dinadevil

Uhvati me neka sjeta i ja opet prođem pored hotela. Godine su prošle, silni mjeseci prohujali, bol je tu, ali više ne peče. Imam svoje mjesto pod nebom i prošlost me ne mori kao prije.

Ali ne može da mi ne bude žao što moje kuće više nema, što je na njenom mjestu hotel. Ne može tijelom da mi ne proleti tjeskoba kada se sjetim kako je gorjela. Da je bar nešto ostalo od nje, neki kamen, cigla, cvijet iz bašte.... Da bar ostali su samo tragovi kao da su pismena u stijeni, ognjišta što su razvaljena jer domaćini su odjezdili...ali nisu. Ništa nije ostalo.

Ni dan..................ni mjesec.................ne znam koji su...............godina ne moze biti. Plikovi na nogama me podsjecaju da sam još živa...... Bol – jedini je dokaz života u ovoj nepreglednoj pustinji pod suncem, koje prži kao hiljadu, kao stotinu hiljada baklji!

Kapljica vode čini se nedostižnom...

Dišem koliko mogu, stavljam jednu nogu ispred druge, zatim drugu ispred prve, nebitno je koliko sam presla, niti koliko je vremena proslo, bitno je ostati na nogama.

Ne mogu da se sjetim kako je kad puše vjetar...ne mogu da se sjetim kako je kad pada kiša....ne mogu da se sjetim kako je kad sniježi..... Snijeg! Želim da dozovem u sjećanje hladne pahuljice na mom licu, njihov leden dodir.... Želim ruke da zarijem u snijeg i da ga uhvatim šakama i umijem se njim!

Ali, iznad mene je samo sunce, ni oblačka nema, i pijesak, pijesak, pijesak.....

LIKOVI:

AZRA – trgovačka putnica, 30 godina

ISMET – mesar, 50 godina

Željeznička stanica, puno je ljudi, neki užurbano hodaju, neki stoje. Jedan čovjek, stariji, stoji zamišljeno, puši cigaru. Jedna djevojka, sa povećom torbom u rukama, dolazi na stanicu, nervozno šeta gore – dole. Odjednom stane ugledavši čovjeka koji puši cigaru. Zatrči se prema njemu.

AZRA: Ubice!!! Ubice, ubice!!! (došla je do iznenađenog čovjeka i počela ga udarati torbom)

ISMET: (braneći se) Ama, šta vam je, prestanite.....jeste li poludjeli!

AZRA: Ubice!!! (pada joj torba, nastavlja ga tući rukama. On joj uzima ruke, ali ona ga počne udarati nogama)

ISMET: Ženska glavo, ti se mene zamjenila s nekim.............vidi, aaaaaaa, ama prestani kad ti kažem...........

(Ljudi polako zastaju, okupljaju se oko njih)

AZRA: Ja te zamijenila s nekim! (počne plakati, ali nastvlja da udara nogama) Zamijenila te s nekim! Ubice! Je l' me se ne sjećaš!?!

ISMET: (pokušava je odvesti u stranu) Ti nisi sva svoja........joj, što udara.......smiri se ili ću te ja polomiti..........ljudi gledaju, sve ćemo...

AZRA: Neka gledaju, đubre jedno, ni ne sjećaš se! (plače)

ISMET: Ama, čega da se sjetim...........ljudi, odovojite je od mene.

(Nekoliko ljudi je počne odvajati od njega, ona se počne jače trzati i plakati)

AZRA: (viče kroz plač, dok je trže dvojca muškaraca) Ne sjećaš me se, Ismete, je li?!? Ne sjećaš se!!! Sarajeva, studentice, studentskih domova...

ISMET: (zagleda se u nju u nevjerici) Azra? Azra?

AZRA: Sad se sjećaš, a? (ljudima što je drže) Pustite me!

(Ismet kimne glavom prema ljudima, ovi je puštaju, Azra prilazi Ismetu)

ISMET: (smeteno, povlačeći se) Azra....šta......ti.........skroz si se promijenila......

AZRA: Nemam više dvadeset godina, Ismete. Nisam više naivno malo dijete puno nade. Sad mi je trideset godina.

ISMET: Bože, Azra! Kako si se promijenila. Izgledaš......... izgledaš.......

AZRA: Reci slobodno, izgledam propalo. U zadnja dva dana izgubila sam deset godina života..........sve zbog tebe, zbog tebe!

ISMET: Azra, tako ti Boga, smiri se! Kako zbog mene! Ima deset godina kako se nismo vidjeli!

AZRA: Deset godina! Ti podvio rep, pa kući ženi u Konjic, a ti Azra snalazi se sama!

ISMET: Azra, pa zar još misliš o tome! Davno je to bilo.........

AZRA: Ne mislim ja o tebi, Ismete, ni na tebe.

ISMET: (proguta knedlu) Misliš na. . . .

AZRA: Da, na to mislim! Udala sam se, mužu ne smeta što puno putujem, voli me. Da, da, nisam fakultet završila, vratila sam se u Zenicu. Poslije svega se nisam više mogla ostati u Sarajevu. Sad prodajem knjige po firmama, hodam svukud, a kad se vratim kući ima me ko čekati......ali sad se muž zabrinuo što nemamo dijete!

ISMET: Azra, ne može biti ono.....

AZRA: Može, može. Išla sam na pregled danas i tako su mi rekli. Zidovi materice su uništeni. Tvoj prijatelj doktor, hm! Doktor, mogu misilt! Vjerovatno je mesar k'o i ti! Jest, pravi mesar! Maternicu mi je oštetio, ne mogu imati dijete!

ISMET: Azra.........

AZRA: (plače) Šta mužu da kažem? Kako da mu kažem?

ISMET: Azra...........

AZRA: Samo o djetetu govori! Kako da mu kažem da ne mogu imati djece, jer sam jedno ubila?

ISMET: Azra, dobro znaš da smo to morali uraditi, nije bilo drugog izlaza! Već sam imao jedno dijete, ženu..........znala si.

AZRA: (ljutito) Nisi me njemu morao odvesti! Privatnik! Bolje da sam na Koševo otišla! Bolje da sam rodila!

ISMET: I šta bi onda? Vratila se mami trudna? Sama?  

AZRA: I to!

ISMET: (skrušeno) Žao mi je, Azra. Nisam znao. Tražio sam te u Domu, rekli su mi da si otišla.

AZRA: Jest, odmah sam otišla poslije toga. Spakovala se i otišla. Mami sam rekla da nije fakultet za mene. Našla sam posao preko novina, trgovački putnik, nije loše. Prodajem knjige, uglavnom idem po firmama.

ISMET: Pa.....(nelagodno) drago mi je da ti ide dobro.....

AZRA: (pogleda ga u nevjerici) Ne ide mi dobro! Ne mogu imati dijete!

ISMET: Ma, mislio sam, drago mi je što si se snašla......pokušao sam saznati kako si......

AZRA: Da, bitno je da je tebi savjest bila mirna.

ISMET: Nije tako, i sama znaš. Znala si da imam sina, zato sam i dolazio u Studentski dom.

AZRA: Zbog sina ili studentica!?

ISMET: Azra!!!

AZRA: Već si jednu zaveo sa dvadeset, al ona ti nije dopustila da se izvučeš! Nju si oženio! Zašto ne bi zaveo i jednu sa četrdeset!

ISMET: Nije upošte bilo pitanje o zavođenju!

AZRA: Ne, nije! Zato si stalno dolazio, pitao za mene! Ali nećemo o tome, to je davno završena priča.

ISMET: Žao mi je, Azra. Premlad sam se oženio, ti si me podsjetila na svu neproživljenu mladost. Ta godina dana je bila nešto najljepše što sam proživo! Daleko od svakodnevnice, daleko od mesare u kojoj sam radio za ženinog oca, daleko od krvi i klanja...........a pokušao sam te i naći.......

AZRA: Svejedno, završena priča. Ali, dijete........

ISMET: Nisam samo ja bio uplašen, bila si i ti!

AZRA: Jesam, ali zašto si me njemu odveo?

ISMET: Jer sam ga znao. Bio sam tako sigurniji.

AZRA: Sigurniji? U šta? Da ću zaista to i da uradim? Plašio si se ne predomislim, pa da ti ne kažem?

ISMET: (šuti)

AZRA: (zaprepašteno) Mislio si da bih sačuvala dijete, a da ti ne kažem?

ISMET: Bojao sam se. Ti si se kolebala, a ja nisam smio rizikovati!

AZRA: Da, ti nisi smio rizikovati. A ja sam mogla!

ISMET: Nisam smio, šta da se saznalo? Ne bih se samo razveo, ostao bih bez posla! Cijeli život radim u mesari, to je jedino što znam! Sad sam naslijedio jednu, a onako.......misliš da bi mi njen otac ostavio mesaru? Misliš da bi me neko zaposlio? A sad sam naslijedio njegovu mesaru i njegove poslove. Samo ugovaram šta i koliko, ne koljem, ne sječem.......

AZRA: (ironično) Drago mi je da ti dobro ide!

ISMET: Azra, ne možeš me kriviti za ono što se dogodilo, oboje smo učestvovali u tome!

AZRA: Jesmo, ali izgleda kao da samo ja ispaštam zbog toga!

ISMET: Kad bih ti mogao kako pomoći, pomogao bih ti! Bio bih uz tebe i tad, al ti si otišla!

AZRA: A, šta si očekivao?!? Sve mi se gadilo! Sve! A pogotovo ti!

ISMET: Deset se godina nismo vidjeli!

AZRA: Čudno, je l de? Deset se godina ne vidimo, i onda te sretnem isti dan kad sam saznla da ne mogu imati djecu!

ISMET: Jesi li zato u Sarajevu?

AZRA: Jesam. Išla sam na pregled. Svakako sam morala doći, poslodavac me poslao, nekim firmama sam nosila enciklopedije. I otišla sam na pregled. Slutila sam sedmicama, al sam se nadala da nije to. Nisam se mogla sjetiti ni jednog drugog razloga zašto ne bih mogla imati djecu. Godina dana braka.......znala sam da nešto nije u redu, ali nisam htjela mislit na to. Ali ta misao je sve više i više izbijala u meni. I na kraju sam otišla na pregled.

ISMET: Što ne u Zenicu?

AZRA: Što ne u Zenicu? Ne znam............da sam mogla, otišla bih u drugu državu. Kad mi je poslodavac rekao da moram u Sarajevo, odluka se sama nametnula.

(Šutnja)

ISMET: Izvini....

AZRA: (pogleda ga) Proklinjem dan kad sam te srela. Proklinjem sebe što sam bila toliko luda. Prvi put sama, bez nadzora, cijeli svijet je bio moj. Bila sam tako naivna. I to se vidjelo. A ti si to iskoristio, samo da pobjegneš, kako ono reče, od svoje svakodnevnice!

(Azra se okrenula, hoće da ode, Ismet je zaustavi)

ISMET: Azra, nemoj tako......nisam mislio......nisam želio tako da ispadne. I ja sad imam jednu curicu, pet joj je godina.

AZRA: (zaprepašteno) Imaš još jedno dijete?

ISMET: (nesigurno) Da...

AZRA: ( sa osmijehom) Drago mi je što je curica! (odlazi)

ISMET: (stoji i gleda za njom)

Bila jednom jedna misao.  Nije bila ni velika, ni mala, ni vesela, ni tužna. I nije se nalazila nigdje, a bila je svugdje prisutna. Lutanje po praznom i beskonačnom prostoru bilo je veoma dosadno, pa je misao odlučila da nešto smisli. Zamislila je svjetlucave tačkice svuda oko sebe. Između tačkica poredala je velike figure ekliptičnog oblika i raznih boja – crvenu, narandžastu, plavu..........

Ali tačkice i figure nikako nisu mogle da stoje na jednom mjestu. Nekontrolisano su se kretale po beskonačnom prostoru i stalno se sudarale. Nastao je haos. Misao je morala da izmisli nešto dovoljno jako što će tačkice i figure držati na okupu, pa je stvorila veliku vatrenu kuglu.

Kad je ponovo nastao mir, misao je primjetila plavu figuru. Zainteresovala ju je.  Primjetila je da plava zbog neke tvari koja je okruživala. Tvar je bila tečna. Bila je to voda koja se stvorila dok su se figure i tačkice sudarale. Voda je zračila nekim mirom, i da bi je malo uzburkala, misao joj pošalje vazduh, a  samim tim se stvorio i vjetar. Da bi još više oživjela novu sredinu, misao je povukla manji dio vode i stvorila zemlju, a kao druga zemlji, bas njoj nasuprot, stvori i nebo.

Gledajući zemlju sa visine nebu je ona izgledala tako lijepo, da se i sam osjećao tako. Bio je sretan i zadovoljan. Silna milina koje je bila prisutna u nebu privukla je mnogo svjetlucavih tačkica. One su se ugodno smjestile na nebu i veselo svijetlile. Ali vatrena sila koja je sve to držala na okupu previše je isijavala, pa se tačkice nisu ni primjećivale. Misao stvori još jednu silu, manju od prve, da utiče na vodu i na tamu. Dvije sile su se smjenjivale, prva je pružala svijetlo, druga tamu. Misao ih nazove sunce i mjesec. Kad bi sjalo sunce bio bi dan, kad bi izašao mjesec padala bi noć. Po noći su se male tačke tako lijepo isticale na nebu, da je nebo, od dragosti, postalo tamnije samo da bi još više naglasio ljepotu vragolastih tačkica.

Misao je sve to posmatrala i osjetila je veliku promjenu u sebi. Počela je da osjeća. Prvo osjećanje bilo je jako ugodno. Bila je sretna. Tačkicama je dala ime zvijezde, a figurama planete.

Kada je zemlja vidjela nebo posuto zvijezdama, od zapanjujuće ljepote se zaljubila. Iz samog osjećaja ljubavi rodila je travu, drveće i cvijeće. Da bi ih još više usrećila, misao im podari nešto o čemu se mogu brinuti – životinje. I to raznolike životinje – ptice, ribe, zvijeri.

Nebo, zemlja, voda, mjesec i sunce živjeli su u jednoj divnoj harmoniji. Sunce je grijalo vodu, voda je natapla zemlju, zemlja je davala bilje kojem su se hranile životinje, mjesec je pravio tamu da bi se svi mogli odmarati, a zvijezde su sjale na nebu da bi svima bilo lijepo dok ih gledaju.

Ali, nešto je nedostajalo. Misao je dobila novi osjećaj – želju! Želju da uđe u ovu planetu i da se tu nastani. Željela je i oblik. Ne bilo kakav oblik – savršen oblik! Skupila je sve ono što je dala životinjama i stvorila savršeno biće – čovjeka! I nastanila se u njemu.

Kao savršeno biće, sa mislima i osjećajima, čovjek je znao sve. Ništa mu nije bilo nepoznato. Falio mu je izazov. Misao je počela da se dosađuje.

Onda je došla na ideju da stvori još jednog čovjeka, malo drugačijeg od ovog prvog, i da se i u njemu nastani. Drugom čovjeku oduzela je obline na prsima, skratila kosu i dala snažnije mišiće. Kada je on oživio i ugledao prvog čovjeka, obuzelo ga je takvo osjećanje koje nije objašnjivo, nije razumno, ni logično. Nije mogao spavati, jesti, raditi, misliti, morao je biti uz prvog čovjeka. I prvi čovjek se slično osjećao. Želio je stalno biti uz drugog, zavoditi ga, ugađati mu, veseliti ga. Iz neobuzdane želje koju su osjećali, odlučili su biti zajedno.

Misao se jako iznenadila kada je iz njihove želje nastao još jedan čovjek u kojem se, bez svoje volje, i ona nalazila. Novi čovjek bio je malen, ali je rastao. Misao više nije imala kontrolu nad ljudima. Ljudi su se rađali, misao je bila podjeljena na svakog novog čovjeka, osjećanja su se mješala – bila su dobra, loša, sretna, nesretna, zavidna, ljubomorna, topla, njezna, sirova, gruba.......... harmonija je bila narušena.

Ljudi su preuzeli kontrolu nad plavom planetom,  a osjećaji su preuzeli kontrolu nad njima. Voda se uzburkala, zapuhao je vjetar, nebo je počelo plakati...........

Nastao je haos koji, na žalost, još uvijek traje.                   

LIKOVI:

Akakije Akakijevič Bašmačkin -  nizak, pomalo kozičav, proćelav

Petrovič -  krojač, voli da popije

Važna osoba – jako stroga

Mladić - tek počeo raditi kao činovnik

Činovnik 1

Činovnik 2

Činovnik 3

SCENA 1

Činovnik 1, činovnik 2, mladić, Akakije

Kancelarija, četiri stola unutra, za svakim stolom sjede likovi – činovnik 1, činovnik 2 mladić i Akakije -  pričaju, povremeno, medju sobom, osim Akakija, koji je udubljen u svoj rad prepisivanja i ne primjećuje nikoga oko sebe.

ČINOVNIK 1: Eh, kako je dosadno.....

ČINOVNIK 2: Nikad dan da prođe...a studen napolju, ne možeš ni prošetat.

ČINOVNIK 1: Jeste, brate, stislo, sve za nos štipa. Ni trčkaranje ni cupkanje više ne pomaže...

ČINOVNIK 2: Otegao se dan, nikad da završi....dosadno, pa dosadno...

(šutnja)

ČINOVNIK 1: (trzajući glavom prema Akakiju) A kaki je Akakijevič?

(Ostali se smiju)

ČINOVNIK 2: Akakjije Akakijevič!

(Akakije se ne pomjera, ne odaziva se, samo radi svoj posao, prepisuje)

ČINOVNIK 2: (glasnije) Akakije! Akakije! Kako gazdarica? Tuče li te još?

ČINOVNIK 1: Ne tuče, nema snage više, 70 joj godina. Akakije odlučio da je ženi. Toliko ga je utukla u pojam.

ČINOVNIK 2: Ooooo, ženi se? Pa, jesmo li pozvani?

ČINOVNIK 1: Akakije, Akakije, ne znaš ništa drugo radit osim prepisivanja. Nećeš se, brate, znat ni valjano potpisat na vjenčani list, prepisaćeš ženino ime.

ČINOVNIK 2: Ma, kakva ženidba, kakva žena, njemu su slova sve u životu. Evo, dok prepisuje, sve neke grimase pravi, sad se smijucka, sad namiguje, k'o da priča sa slovima. Šta ti kažu slova, Akakije? Ima l' kraja ovoj studeni?

MLADIĆ : Pa, otkad je on ovdje? Zar ništa drugo nije radio?

ČINOVNIK 1: (cijepa jedan papir na sitne komadiće) Ih, ko će ti ga znati otkad je ovdje. Mijenjali s' direktori, starješine, a Akakija si uvijek mogao da vidiš na jednom mjestu, na istom položaju, na istoj dužnosti – činovnik za prepisivanje službenih spisa.

ČINOVNIK 2: Toliko je dugo ovdje da je postao inventar. Niko ga, skoro, ni ne primjećuje. Čuvari mu i ne ustaju kad prolazi, ne vide ga, kao da kroz prijemnu kancelariju prolazi muha!

(Smijeh)

ČINOVNIK 1: Dobio je on bio drugo zaduženje, jednom. Trebalo je da prepravlja spise, ali jok! Nije mogao. Tražio da ga vrate na prepisivanje. (prilazi Akakiju) Glup si ti Akakije, malo, a? Samo znaš da prepisuješ.

(Akakiju činovnik 1 baca na glavu one papiriće koje je napravio. Ostali se smiju, a Akakije se i ne pomjera)

ČINOVNIK 1: Pada snijeg, Akakije! Gdje ti je šinjel? Je l' te može dobro zaštiti od ove studeni?

ČINOVNIK 2: Ma, sve se meni čini da ne može, toliko zakrpa ima na sebi, kao da je šiven krpicu po krpicu....

ČINOVNIK 1: Hehe, nije to ni šinjel. To ti je kućna haljina.

ČINOVNIK 2: Akakije, Akakije, u kućnoj haljini, pa na ovu studen. A čeka nas još gora hladnoća. Mora da si otporan na zimu.

ČINOVNIK 1: Otporan je Akakije na sve. Hej, snijeg pada, gdje ti je šinjel? Hoće li te moć od hladoće štit' ta stara krpa, ta kućna haljina? Akakije, de trzni se......Akakije! (poče da mu gura ruku)

AKAKIJE: (slabim glasom) Okanite me se, zašto me vrijeđate?

(Činovnik 1 prestaje da mu gura ruku. Neugodna tišina.)

MLADIĆ: (pogledavši sažaljivo u Akakija, obraća se činovniku 1 i 2) Treba nastavit s radom....hmm....kako se ovo dalje radi.....

(Akakije nastavlja sa svojim prepisivanjem kao da se ništa nije desilo. Činovnik 1 i 2 nešto obajšnjavaju mladiću, onda sjedaju na svoja mjesta i nastavljaju sa radom)

SCENA 2

Akakije i krojač Petrovič

Soba krojača Petroviča. Petrovič sjedi na podu, ispred stola, podvijenih, bosih nogu, a oko njega, na podu, leže razni materijali i krpice. Oko vrata mu visi namotak svile i konca, a na krilu mu je neko platno. Pokušava da zadjene konac u iglu. Akakije, u starom šinjelu, plašljivo stoji na vratima sobe.

AKAKIJE: (za sebe) Uh, kako se sve osjeti na alkohol. Al' dobro, možda je tako bolje, lakše se s njim dogovoriti.

PETROVIČ: (poluglasno gunđajući ne videći Akakija) Baš nećeš da uđeš, poganštino! Sasvim si me izmučio, nevaljalče jedan!

AKAKIJE: (ogleda se plašljivo oko sebe, povlači se želeći da izađe)

PETROVIČ: (spazi Akakija, zaškilji i uperi pogled u njega)

AKAKIJE: (zbunjeno) Ovaj....zdravo, Petroviču.

PETROVIČ: (posmatrajući i razgledajući Akakijev šinjel) Neka ste mi zdravo, gospodine. Šta vas dovodi k meni?

AKAKIJE: (ulazeći u sobu i skidajući šinjel sa sebe) Evo, Petroviču, ovaj šinjel.....sukno....ovaj....evo vidiš, na drugim mjestima svuda je jako, ovaj, jeste da je malo zaprašeno, pa izgelda kao da je staro, ovaj...ali je novo, samo je eto na jednom mjestu malo....na leđima i još, evo, na jednom ramenu, ovaj malo izlizano, evo i na drugom ramenu....malo je popustilo...eto, to je sve, ovaj, nema tu puno posla.

PETROVIČ: (uzima šinjel, stavlja ga na sto, gleda ga sa svih strana. Odmahuje glavom) Ne, ne može se popraviti, slabo je to parče.

AKAKIJE: (plačnim, molećivim glasom) Ta, zašto ne može Petroviču? Ta, samo se, ovaj, na ramenima malo....naći će se neka zakrpica?

PETROVIČ: Ta, lako je za krpice, naći će se krpice, samo što se ne mogu našiti. Podloga je sasvim trula, dotakneš iglom, a sve se odmah raspada.

AKAKIJE: Nek' se raspada, ovaj, ti samo udri zakrpicu.

PETROVIČ: Ma, nemam je na šta udariti, nema ona na čem' da se drži, materija je isuviše istrošena. Čast suknu, al nek puhne vjetar, razletjeće se.

AKAKIJE: Ma, hajde, pričvrsti nekako. Kako to sad, zbilja...

PETROVIČ: (odlučno) Ne ide, ništa se tu ne može učinit. Valja vam novi praviti. (Ponovo pokušava da zadjene konac u iglu)

AKAKIJE: (zaprepašteno) Kako, ovaj, kako novi? Pa, nemam ja, ovaj, nemam ja za to para.

PETROVIČ: (ravnodušno slegne ramenima udubljen u ono što radi) Pa, tako, novi. (za sebe) E, baš neće, nevaljalc, da uđe.....aha, aha, evo ga, tako.......

(Šutnja. Petrovič uzima platno sa krila i šije. Akakije stoji zamišljen. Napravi kretnju kao da hoće da ode, okrene tijelo prema vratima, a noge ne pomjera. Stoji u tom čudnom položaju neko vrijeme, pa se onda opet okrene prema Petroviču. Stavi ruku u džep, izvuče pare, gleda u njih. Priđe Pertoviču na korak, pa stane. Vrati pare u džep. Opet se okrene prema vratima. Stoji. Uzdahne, i okrene se prema Petroviču.)

AKAKIJE: Pa, ovaj, ako bih već morao novi, koliko bi to, ovaj...

PETROVIČ: (ne dižući glavu sa platna koje šije) Koliko će koštati? Pa, trebaće više od tri pedesetice!

AKAKIJE: (sa uzvikom) Sto i pedeset rubalja za šinjel!

PETROVIČ: E, tako vam je to.

AKAKIJE: (molećivo) Petroviču, molim vas....evo, ovaj....vi znate kako je.....ja sam samo titularni savjetnik, ovaj, ja samo prepisujem....nema se tu nekih para.... evo, ovaj, evo vam deset kopejaka, da se nadje za piće......

PETROVIČ: (gledajući u pare, popustljivije) Pa, treba za sukno, pa postava, pa kuna, srebrne šapice kao ukrasi, današnji moda, eto nekih sto rubalja.

AKAKIJE: (skoro plačnim glasom) Petroviču, molim vas.....ovaj, ja samo prepisujem slova, znate.....ovaj, para se nema...evo, deset kopejaka...

PETROVIČ: (uzimajući pare) Hvala, popiću čašicu u vaše ime. (Mekše) Pa,eto, postava ne mora baš bit od svile, može kreton, pa za kunu, eto umjesto kune mogla bi se naći mačka, ne mora baš biti po današnjoj modi, dakle bez srebrnih šapica....a za ruke, najmanje što mogu da prihvatim je dvanaest rubalja, sve u svemu, sigurno nekih osamdeset rubalja.

AKAKIJE: (sa olakšanjem) Osamdeset rubalja....ovaj...imam ja nešto ušteđeno...

PETROVIČ: Eto, uštedite još malo....smanjite svakodnevne troškove.

AKAKIJE: Ovaj, pa jest. Neću pit čaj, ovaj, svijeću neću palit...

PETROVIČ: (veselo) Eto, vidite kako može! Samo vi skupite pare, uradiću vam ja to da će vam svi pozavidjeti na šinjelu! A ovaj vaš stari, ne sekirajte se, napraviću vam od njeg obojke, pošto čarape ne griju valjano.

AKAKIJE: (kima glavom, slabo se osmjehuje i izlazi).

SCENA 3

Akakije

Akakijeva soba. Vidi se jedan krevet, jedan ormar i jedan sto. Na vratima ormara, na vješalici, visi stari šinjel. Akakije ga posmatra.

AKAKIJE: Kaže, skupi još para. Odakle? Dobro, sad će praznici, nečelnik djeli nagrade. Al' ta je suma unaprijed razvrstana. Možda dobijem četrdeset, čerdeset i pet rubalja. A treba nabaviti nove pantalone......treba isplatiti obućaru stari dug...

(Šuti. Sporo i duboko diše) Treba poručit i tri košulje i dva komada gaća kod krojačice...sve će se pare od načelnika potrošit. Ostaće samo sića.

(Opet šuti) Dobro, dobro, skupljao sam ja, odvajao sam svakog mjeseca jedan groš, ima se tu, možda, nekih četrdeset rubalja. Ali, kako skupit još četrdeset?

(Šuti) Dobro, mogu ja da naveče i ne pijem čaj....dobro, neću ni svijeću palit. Ako se šta trebadne urdit, otiću kod gazdarice. Hodaću ulicama što laganije da ne izližem đonove suviše brzo, rublje ću rjeđe davat na pranje, a da se ne bi poc'jepalo, čim dođem kući skidaću ga sa sebe.

(Šuti) Dobro, mogu ja to, istarjaću, imaću nov šinjel. Grijaće bolje od starog.

SCENA  4

Akakije

Akijeva soba. Na vratima ormara, na vješalici, visi novi šinjel. Akakije ga posmatra, prilazi mu, mazi ga, smije se, sjeda na stolicu, gleda u šinjel zadivljeno. Skida šinjel sa oramara, stvlja ga sto, prelazi rukom preko njega.

AKAKIJE: Eto, ko bi rek'o. Načelnik je do sad za nagradu dijelio do četrdeset i pet rubalja, a sad! Sad je dao šezdeset. I još ono što sam skupio u zadnjih šes' mjeseci.....Odmah sam otiš'o Petroviču! Ih, zna on je gdje je najbolje sukno i postava. I ova mačka umjesto kune, ih, izdaleka svi će mislit da je kuna! Brzo je prošlo vrijeme, ni glad nisam osjetio. Od nečeg čudnog u meni, nisam ni bio gladan. Legnem naveče, a šinjel mi dolazi u misli; kako će izgledati, kako će mi pristajati....Biće debelo vatiran, sa čvrstom postavom koja nema izdera, zakrpica. Neće moć vjetar puhat kroz njeg. Grijaće k'o dobra, topla, ženska ruka. Od tih mi je misli bilo toplo oko srca, Bože moj, k'o da treba da se ženim. (Miluje šinjel) Kako je sam lijep, kako je topao! I kako ga je Petrovič sašio, baš, ono, po mjeri! Taman! Ni uzak, ni preširok! (Gleda u šinjel i divi mu se) E, idem sad da ga prošetam.

SCENA 5

Akakije, činovnik 1, činovnik 2, mladić

Kancelarija, u njoj sjede činovnik 1 i mladić. Činovnik 2 ulazi užurbano i uzbuđeno.

ČINOVNIK 2: Koga sam vidio da dolazi! I to još u čemu!

ČINOVNIK 1: Koga?

MLADIĆ: Koga?

AKAKIJE: Evo, ulazi. Vidi, i čuvari mu ustali!

ČINOVNIK 1: Ko?

ČINOVNIK 2: Baš je krasan.

ČINOVNIK 1: Hoćeš li napokon reći o kome govoriš?

(Akakije, vidno sretan i zadovoljan, ulazi u kancelariju sa novim šinjelom na sebi)

ČINOVNIK 1: Akakije???

AKAKIJE: (samo se zadovoljno osmjehuje)

ČINOVIK 2: (pružajući ruku Akakiju) E, pa, svaka Vam čast na novom šinjelu. Zaista je krasan. Topao je, predpostavljam?

AKAKIJE: (crveni se i kima glavom)

ČINOVNIK 1: Zaista krasan. I baš ti je po mjeri.

MLADIĆ: Baš sijate u njemu. Izgledate jako zadovoljno.

AKAKIJE: (zacrveni se) Pa, jest, ovaj......

ČINOVNIK 1: E, pa, brate, ovakav šinjel treba da se zalije. Zaista! Tako priliči!

ČINOVNIK 2: Jeste, treba. Nov šinjel treba da se proslavi.

AKAKIJE: Ma,ne....ovaj.....nije on sasvim nov....ovaj, ne bih ja.......a kod mene......ovaj, maleno....

ČINOVNIK 2: Ma, ništa se ti ne sekiraj. Dođite svi kod mene. A kao da je poručeno, meni je upravo danas imendan. Proslaviti ćemo i tvoj šinjel i moj imendan.

ČINOVNIK 1: Tako je. To je prava riječ.

AKAKIJE: Ne bih ja....ovaj, nije.......

ČINOVNIK 2: Ma, moraš doći.

ČINOVNIK 1: Zaista, moraš. Ne priliči da ne dođeš.

ČINOVNIK 2: Bila bi sramota da ne dođete, bilo bi neučtivo.

MLADIĆ: Dođite bar na kratko.

AKAKIJE: (crveneći se) Pa, ovaj....samo na kratko....

ČINOVNIK 2: Eto, dakle, dogovoreno! Vi znate doći do mene?

AKAKIJE: Ovaj, dalje je od mene.........ovaj, mislim da znam....

ČINOVNIK 2: Pa, jeste, nešto je dalje. Ja živim u jednom od najotmjenijih dijelova grada! Zaista, malo je dalje od vas, tu je i nekoliko zabačenih ulica, ali snaći ćete se.

AKAKIJE: Pa, ovaj...hoću.....

ČINOVNIK 2: Dogovoreno.

AKAKIJE: Ovaj, dogovoreno.

SCENA 6

Činovnik 1, činovnik 2, mladić, Akakije

Kancelarija. Činovnik 2 i mladić sjede, svak za svojim stolom, pišu nešto.

ČINOVNIK 2: (uzdahnu i zijevnu)

MLADIĆ: Umorili se?

ČINOVNIK 2: Hm...malo. Gosti su dokasno ostali sinoć.

MLADIĆ: Da, da, ali bilo je lijepo.

ČINOVNIK 2: Da. Bilo je. I Akakije dođe.

MLADIĆ: Nikad prije nije dolazio?

ČINOVNIK 2: Nikad prije nije ni bio pozvan.

MLADIĆ: Zašto?

ČINOVNIK 2: Ne znam. Nikad ga prije nismo ni primjećivali. Osim, kad bi bilo nesnošljivo dosadno. Onda smo se zezali s njim. I sinoć je bio tako nespretan.

MLADIĆ: Da. Vidjelo se da mu je malo neprijatno. Nije znao šta treba da radi.

ČINOVNIK 2: Nije znao kako da se ponaša, šta da uradi s rukama, gdje da sjedne. Ni s kim nije pričao. Napokon, došao je do nas i gledao kako kartamo. Toliko je zijevao, da smo i mi počeli da zijevamo.

MLADIĆ: Pa, nije naviknut. A i rano je sinić otišao.

ČINOVNIK 2: Da. Jedva je i ispio čašu šampajnca. Morali smo ga tjerati da nazdravi s nama.

MLADIĆ: Nije naviknut na primanja.

ČINOVNIK 2: Nije. Rijetko smo ga i na ulici viđali. Dođe na posao, prepisuje, prepisuje, prepisuje, ode kući, pa opet na posao. Čak ni na pauzi ne izlazi iz kancelarije.

(U kanelariju naglo upada činovnik 2)

ČINOVNIK 1: (zadihano) Jeste li čuli?

ČINOVNIK 2: Čuli šta?

ČINOVNIK 1: O Akakiju?

ČINOVNIK 2: Ne. Desilo se nešto?

ČINOVNIK 1: Pokraden. Pretučen.

ČINOVNIK 2: Akakije? Kad?

ČINOVNIK 1: Sinoć.

ČINOVNIK 2: Kad je otišao od tebe?

ČINOVNIK 1: Da. U nekoj zabačenoj uličici. Nabasao na neke ljude.

MLADIĆ: Kako? Šta se desilo?

ČINOVNIK 2: Ko ti je to rekao?

ČINOVNIK 1: Krojač Petrovič. Akakijeva gazdarica ispričala Petrovičevoj ženi, a ova Petroviču. A ja sad dolazim od njega, još mi košulju nije završio. I on mi sve reče.

ČINOVNIK 2: Pa, kako je bilo. Šta kaže?

ČINOVNIK 1: Kaže, u nekoj od uličica sreo neke brkate ljude. Odmah su nagrnuli na njega i skinuli mu šinjel. Htio je vikat, al zaprijetiše mu. I udarili su ga. Nogom. I bacili ga snijeg. Kaže, onesvijestio se. Kad je došao sebi jedva je doteturao kući. Gazdarica priča da se sva prepala kad je počeo da udara na vrata. Uputila ga je policijskom načelniku. Jutros je otišao do njega.

ČINOVNIK 2: Slabo će ga taj primiti. A i ako ga primi, slabo će nešto uraditi. Najbolje je otići nekoj važnoj osobi, ako ga taj pogura, sve bi se i brže i uspješnije završilo.

MLADIĆ: Važnoj osobi? Šta je to ''važna osoba''?

ČINOVNIK 2: E, dragi moj, to je osoba koja je usp'jela da uzdigne svoj ugled mnogim sredstvima. Uvela je običaj da je sitni činovnici dočekuju na stepenicama, niko joj se ne smije obratiti direktno, već se zna strogo predviđen red! I kad neki predmet, napokon, dođe do važne osobe, ona je može za čas riješiti. Ili natjerati druge da riješe.

ČINOVNIK 1: Evo ga! Akakije dolazi.

MLADIĆ: Baš tužno izgleda.

(Akakije ulazi u kancelariju drhteći)

MLADIĆ: Čuli smo sve šta se desilo. Kako ste prošli kod policijskog načelnika.

AKAKIJE: (plašljivo) Ovaj, morao sam čekat da me primi.....i sve me, ovaj, o meni pitao...što sam ja bio tu, šta tu u to doba noći na ulici.......ovaj....

ČINOVNIK 2: Najbolje će tebi biti da odeš važnoj osobi.

ČINOVNIK 1: Ona, brate, može stupiti u prepisku i uspostaviti vezu s kim treba i stvar se može brže riješiti.

AKAKIJE: Važnoj osobi?

ČINOVNIK 1: Da. Važnoj osobi. To je jedna takva osoba koja može sve da uradi. Njen glavni sistem je strogost, strogost, strogost. Deset činovnika radi za za nju, i čim je ugledaju da dolazi, sav posao odlažu, uspavljaju se i čekaju da važna osoba prođe korz sobu u svoju kancelariju.

AKAKIJE: (plašljivo) Ovaj.....mislite? Da odem?

ČINOVNIK 1: Svakako idi. Obavezno.

AKAKIJE: Ako me, ovaj, ne primi?

ČINOVNIK 1: Primiće te, samo budi strpljiv. I sve po redu reci. Ako te njegovi činovnici ne puste njemu, slobodno im odbrusi.

AKAKIJE: Da im, ovaj, odbrusim?

ČINOVNIK 1: Da! Slobodno. Izderi se na njih.

AKAKIJE: Da se, ovaj, izederem?

ČINOVNIK 1: Da. Reci im da si došao po službenom poslu i da moraš da vidiš važnu osobu. Zaprijeti im da ćeš se požalit na njih ako te ne puste.

AKAKIJE: Ali ja.....ovaj.....

ČINOVNIK 1: Želiš li da ti nađu tvoj šinjel?

AKAKIJE: (odlučno) Želim.

ČINOVNIK 1: Slobodno uradi tako

AKAKIJE: Ovaj, da idem sad?

ČINOVNIK 1: Idi, idi. Sad.

(Akakije izlazi)

SCENA 7

Akakije, važna osoba

Kancelarija važne osobe. Važna osoba sjedi za stolom, nasuprot njoj, u foteji, sjedi jedan čovjek. Njih dvojca nešto pričaju. Činovnik 3 ulazi i pokloni se.

VAŽNA OSOBA: Zašto me sada smetate. Zar ne vidite da imam posla. Zar ne vidite da imam nekog u kancelariji? Znate li s kim razgovarate? Shvatate li ko stoji pred vama?

ČINOVNIK 3: Oprostite. Ali došao je neki činovnik i traži Vaše prevashodstvo.

VAŽNA OSOBA: Koji činovnik? Šta hoće?

ČINOVNIK 3: Akakije Akakijevič Bašmačkin. Kaže, ima nešto da s Vama razgovara.

VAŽNA OSOBA: E, pa može pričekati, sad nije vrijeme.

ČINOVNIK 3: Oprostite, on kaže da mora da Vas vidi, da je došao po službenom poslu i da ga moramo pustit k Vama, inače će se požalit na nas.

VAŽNA OSOBA: A tako je rekao?

ČINOVNIK 3. Jeste.

VAŽNA OSOBA: Pustite ga onda.

(Činovnik 3 odlazi, ulazi Akakije)

VAŽNA OSOBA: (strogo) Vi ste zahtijevali da me vidite?

AKAKIJE: (plašljivo) Vaše prevashodstvo, ja sam, ovaj........vidite.....moj šinjel, ukraden.... imao sam sasvim nov šinjel, ovaj....

VAŽNA OSOBA: Kako se usuđujete? Znate li s kim razgovarate? Shvatate li ko stoji pred vama?

AKAKIJE: (potpuno prestrašen) Vaše prevashodstvo, vidite, ovaj,  imao sam sasvim nov šinjel, ovaj....i eto, mene su divljački opljačkali......i meni su rekli da dođem vama, da, ovaj.....vi možete....

VAŽNA OSOBA: (osorno) Zar vi ne znate reda? Kud ste upali? Zar ne znate kako se takav postupak pokreće? U toj stvari najprije biste morali podnijeti molbu prijemnoj kancelariji, odatle se upućuje načelniku odjeljenja, zatim se predaje sekretaru, a tek onda meni! Postoji strogi red! Strogost, strogost i samo strogost.

AKAKIJE: (počinje da drhti; skorz tankim glasom) Oprostite, Vaše prevashodstvo, ovaj.......ja sam se usudio da Vam dosađujem, Vaše prevashodstvo jer, ovaj, sekretari su nepozdani, ovaj, ljudi....

VAŽNA OSOBA: Šta? Šta? Šta? Otkud u vama takav duh? Otkud su vam se narojile takve misli? I tako da mi upadate u kancelariju! Kako se usuđujete? Znate li s kim razgovarate? Shvatate li ko stoji pred vama? Shvatate li vi to, shvatate li, pitam ja vas?!

AKAKIJE: (izbezumljeno i preplašeno) Ovaj.....

(Akakije se zaljulja, strese se, krenu da padne, ali se pridiže. Važna osoba ga strogo gleda, povremeno pogledavajući čovjeka koji sjedi u fotelji, koji se dublje uvukao u nju. Akakije polako, drhteći, izlazi iz kancelarije)

SCENA 8

Činovnik 1, činovnik 2, mladić

Kancelarija. U njoj sjede činovnik 1 i 2, svak za svojim stolom, rade.

ČINOVNIK 1: Eh, kako je dosadno.....

ČINOVNIK 2: Nikad dan da prođe. Studen napolju, ni prošetat se ne može.

ČINOVNIK 1: Otegao se dan, nikad da završi.

ČINOVNIK 2: (gleda na prazno Akakijevo mjesto) Gdje li je Akakije? Dugo ga nema na poslu.

MLADIĆ: (dižući glavu sa spisa) Vi ne znate?

ČINOVNIK 2: Šta?

MLADIĆ: Pa, Akakije je umro.

ČINOVNIK 1: Umro? Kad?

MALDIĆ: Ima nekoliko dana.

ČINOVNIK 1: Kako je umro? Od čega?

MLADIĆ: Od groznice.

ČINOVNIK 2: Eh, eto što ti je. Sad je bio tu, sjedio ovdje, nije ga čovjek ni primjećivao, a sad umro. A kako znaš da je umro?

MLADIĆ: Načelnik me jutros poslao da vidim zašto ne dolazi na posao, pa mi Akakijeva gazdarica reče da je prije četiri dana sahranjen.

ČINOVNIK 1: Od groznice umro? Šta je još rekla.

MLADIĆ: Pa, da je imao vrućicu i groznicu, da je buncao nešto kao ''kriv sam, Vaše prevashodstvo'', pa je onda pitao šta radi njegov stari šinjel zakačen na ormaru, kad on ima novi, i tako, sve nešto nepovezano.

ČINOVNIK 2: A od čega je dobio groznicu?

MLADIĆ: Izgleda onaj dan kad je otišao važnoj osobi. Kažu da je blijed izašao iz njegove kancelarije, da ga je važna osoba napala. Možda se i smrznuo napolju po ovoj hladnoći u onom svom starom šinjelu. A možda je sve to zajedno doprinijelo njegovoj smrti.

ČINOVNIK 1: (zamišljeno) A da nije onda on........?

ČINOVNIK 2: Da nije on šta?

ČINOVNIK 1: (tiho i polako) A da nije on, onda, onaj duh o kojem svi pričaju?

ČINOVNIK 2: Onaj mrtvac u liku činovnika što otima šinjele?

ČINOVNIK 1: Da! Baš bi mogao to biti Akakije.

MLADIĆ: Vi vjerujete u te priče?

ČINOVNIK 1: Naravno. Pa svi govore sad samo o tome. Evo, baš onaj stražar u Kirjuškoj ulici priča da je već ščepao mrtvaca za jaku. I da se nije sageo da izvadi burmuticu da povrati svoj nos od studeni, ne bi mu mrtvac pobjegao!

ČINOVNIK 2: Da, da. A i priča se da je sinoć važnoj osobi strgnut šinjel.

ČINOVNIK 1: Važnoj osobi?

ČINOVNIK 2: Da.

ČINOVNIK 1: To je, brate, sigurno Akakije. Sigurno. Šta se još priča?

ČINOVNIK 2: Kažu da je važna osoba bila toliko blijeda, kao da je ona mrtvac. Duh ga je dograbio za jaku i rekao mu ''Eto, napokon i tebe! Baš mi tvoj šinjel treba!''

ČINOVNIK 1: Baš, tako, kažu, brate?

ČINOVNIK 2: Tako kažu.

ČINOVNIK 1: Ako je njoj uzeo šinjel, možda neće više progoniti ljude. Važna osoba mu nije pomogla da vrati svoj, pa joj je uzeo njen šinjel i sad su na istom.

ČINOVNIK 2: Možda. A možda baš počne sada sve da progoni.

ČINOVNIK 1: Ne, ne. Duhovi su na ovom svijetu toliko dugo dok ne izvrše ono što živi nisu mogli. Akakije je, brate, sad našao svoj šinjel, može mirno preć na onaj svijet.

ČINOVNIK 2: Pravo, kažeš, pravo.

(Svak se zadubio u svoje misli. Počinju da rade.)